-
pavle.marjanovic@transformaconsulting.rs
-
Pogledajte profil
Kako je sve počelo?
Moja strast prema koučingu je došla neplanirano – mada sam poznat po ljubavi prema planiranju. Te 2016. godine je firma za koju sam tada radio prolazila kroz veliku promenu. Reakcija na istu je bila uobičajena – kako kod pojedinaca, tako i u celoj organizaciji. Prolazili smo kroz klasične faze reagovanja na promenu gde su šok, poricanje i ljutnja uvek na početku bolnog procesa.
Kao menadžer sam pokušavao da smislim šta je najbolje da uradim za organizaciju – ekperimentisao sam sa mikromenadžmentom (davno zaboravljena praksa), ali i sa makromenadžmentom. Vrlo brzo sam shvatio da ni jedno ni drugo ne pomaže u upravljanju promenom. Promena klime zahteva i promenu u upravljanju, a promena upravljanja dolazi (ili ne dolazi) od promene u glavi direktora. Bilo je potrebno nešto potpuno različito u odnosu na prethodno iskustvo. Tada mi je na pamet pao koučing. Organizovao sam prve sesije u firmi, mnogo sam pričao i malo slušao. Zapravo sam držao klasične biznis prezentacije – prikazivao sam slajdove i postavljao pitanja. Zatim sam krenuo na obuku za kouča. Znanje sam primenjivao u radu sa ekipom u firmi. Sesije su polako počele da dobijaju horizontalnu dimenziju, umesto vertikalne. Uprkos klasičnoj biznis mantri – „always have an objective“, nisam imamo nikakav cilj, ali sam imao strast prema koučingu koja me i danas drži! Sve što sam želeo je da zaposleni imaju šansu da na konstruktivan način iznose frustracije vezane za proces promene.
Na sesije sam pozivao zaposlene koji imaju ljude koji im raportiraju, a prisustvo je bilo dobrovoljno. Naravno, kao generalni direktor, nikada nisam znao da li na sesije dolaze zato što im se koučing dopada ili zato što ih ja vodim. Vremenom sam počeo da otvaram neprijatne teme za organizaciju – to su one teme koje lebde u vazduhu, o kojima svi pričaju šapatom ili ih ne izgovaraju. Prvi koraci su bili nezgrapni. Shvatio sam da Avala neće da se sruši niti će Dunav da poteče uzvodno ako se otvori izazovna tema. Naprotiv, učesnici su uvideli da su dobili sigurno mesto na kojem mogu da iskažu svoja nezadovoljstva. Sledeća bitna lekcija za mene je bila i kako reagovati na komentare sa kojima se ne slažem. Potrebno je bilo vreme da krenem da fasilitiram sesije, umesto da ih hijerarhijski vodim.
Tokom procesa uvođenja koučinga smo na samom startu uveli pravilo redovnih 1:1 sastanaka gde smo (svako na svoj način), širili kulturu koučinga u firmi.
Od mnogobrojnih tema, izdvojiću one za koje mislim da su pokrenule procese promene u firmi: razlika između činjenica i interpretacija, emocije uslovljavaju ponašanje, kako sagledati situaciju iz drugog ugla, menadžer kao kouč pros et cons, vrednosti koje negujemo, plivanje u matriksu, konflikti u organizaciji, pasivna agresija, realističnost vs apsolutistično mišljenje itd.
Uspeh u koučingu ne dolazi preko noći. Potrebno je vreme da se nova kultura asimiluje. Kao i kod svake promene, bitno je da jezičak na vagi pređe na stranu onih koji veruju u proces. Godinu dana nakon uvođenja koučinga, prišli su mi neki od zaposlenih koji nisu bili uključeni u proces. Njihovo pitanje je bilo – šta se to dešava sa ekipom koja ide na koučing sesije? Prema njima, postali su tolerantniji i mirniji u diskusijama na sastancima. To mi je bio prvi, objektivni pokazatelj da se nešto dobro dešava.
Rad na koučingu je zapravo rad na rastu i razvoju zaposlenih. A rast je kao reka koja teče – ukoliko se blokira, nastaju vrtlozi nezadovoljstva kako pojedinaca, tako i cele organizacije. Uloga koučinga je da olakša rast pojedinca, a sam tim i kompanije. Za taj rast nije potreban veliki trening budžet, važnija je dobra volja ekipe da rade na sebi. Danas je znanje dostupno svugde, potrebno je samo malo energije da se potraži.
Vremenom sam definisao cilj – želim da gradim koučing kulturu u organizaciji, kao deo šire kulture rasta. Suprotnost ovome je kultura žabokrečine, koja je toliko suprotna ljudskoj prirodi. Građenje koučing kulture ne daje brze rezultate, ali daje rezultate koji traju i omogućavaju pojedincima i organizacijama da se bolje nose sa neizvesnošću vremena u kojem živimo.